POEZIJA ILI LIRIKA

Još uvijek
pamtim da se u doba ocvata drveća
moj san probudio u divljoj javi, mojoj djevojci;
i mezgra njene lijeposti točila se
niz moje dane da u njima više ne vene,
ne hlapi, već da svježa i nježna miriše
u onom danu, u svim danima, sve do današnjeg.

Još uvijek
ona u koje su udovi mlađani, glatki kao pelud,
a lelujavo joj tijelo miju snene vode hlađane,
ta pitoma žar-ptica ne odlijeće,
ne napušta crno jezero vječnog rastanka,
gdje u vazi vodoskoka jedre
voden-ljiljani mojih misli.

Još uvijek
mi bacamo mreže iza najdaljih voda,
neka se u njih zamreže tabani zore,
i sve zvijezde, znane i neznane,
prije buđenja i poslije sna;
i još luke, san najvećih sanjara,
mada, sve je to isto, Vidja, sve je ništa...

Još uvijek
noć je puna srebrnih slamčica kiše,
a ja šaljem svoju dušu da vidi tvoje tijelo
posljednji, tužni put. Stojim ti ukraj loga:
U sjeni ti počiva glava i čuva blistavo mjesto
na praznom jastuku, a ruka žalosnica
pružena, dotiče ništa.
I nema na tebi ponjave.

Još uvijek
mislim da tvoja stopala ko utjeha traže moja.
Još uvijek te ovija san koji neću saznati
kada se probudiš. Ne plači u osvit,
iako umorni dan donosi tugu svagdanju,
iako mrska mu svjetlost. Vrijeme je, vrijeme
da dušu svoju odnesem.

Još uvijek
pamtih kako iđah u pohode bližnjima,
a ispod čela; duboko u oku
vidjeh im duše gdje izleću u roju
na radost moga duha;
svijet je bio nalik letu ptice, sjeni i plamenu
koji promiče nad zupčastim gorjem.
I nigdje ne bijaše djeve poput moje.

Još uvijek
smrt prilazi k meni kao utjeha.
O, sve da sam slobodan ko krilati oro,
ili stari kralj na prijestolju od slonove kosti,
noć mi ne bi svanula bez ležaja od svilene trave,
nit bi bilo lijeganja bez moje divne drage.
I bolje ne časi, nego udri, ti crna stražo,
nek presahne česma prije zore.

Još uvijek
znam da sam kušao od najžešćeg života
i visoko dizao kupe, zelene i zlatne,
na velikoj gozbi. I za trenutak malen, zaboravljen,
do ruba nalih oči slikom svoje drage,
najbjeljim prskom besmrtnoga svjetla.
Golem, oštri se nož. Kao u dan slavlja.

(Bilhana: Čaurapančasika

Uvijek sam ti cudna bila.
Moj pogleda na svijet i ljude naivan.
Nisi shvatio da neko moze toliko u dobro vjerovati.
Nisi shvatio da neko ne prestaje sve od sebe davati.
Uvijek sam te fascinirila.
Kao djete s velikim ocima kroz zivot hodala.
Bez brige i naivna kako si mi cesto govorio.
Uvijek sam ti drugacija bila.
Jer sam ti bez prestanka ljubav pruzala.
Jer sam ti uvijek vjerovala.
Uvijek sam ti cudna bila.
Nisi vjerovao da neko moze toliko iskren biti.
Nisi vjerovao da neko moze sve sto misli i reci.
Uvijek sam ti neobicna bila.
Nisi mogao sa mnom biti a jos manje bez mene...

Nemoj da mi uputiš više
nijedan pogled,
čak i ako bi smeo.
Svaki tvoj pogled samo nove uspomene piše
i tiho, nečujno urezuje tvoje ime
u neke moje još nerođene rime
žute i plave boje,
a ja nisam sigurna da li bi ti to hteo.

Ne budi moje orkane snene
da se neki ne zakovitla iz pene,
ponašaj se i dalje kao da ne postojim,
i kao što si do sada umeo
nastavi da gledaš kroz mene
u nedogled
iako tu ispred tebe stojim.
Nemoj uopšte da me gledaš,
zaboravi me.

Potroši svoje poglede na one druge,
na one što znaju da se kikoću,
da od svega naprave važnu temu,
na one izgubljene u beskraju
što ne znaju za samoću,
na one što se trude
da uvek nose šminku,
na one kojih se sve tiče
a tako malo znaju...
Gledaj njih,
zaboravi mene, klinku,
ja nisam takva niti takva mogu da budem,
ja sam iz neke potpuno druge priče.

Nemoj da mi uputiš više
nijedan osmeh.
Jedan je dosta.
Pomisliću da u tom novom još nešto piše
i bojim se, izazvaću podsmeh
kod onih kojih se sve tiče...
U meni se rodi i osta
želja koja klija i raste,
i izvija se i trudi
da izleti u nebo
i nemoguće preraste.

I zato nemoj, nemoj nikada više
da mi poklonis nijednog smeška.
Zamisli da me nema,
da ne postojim, tako je bolje.
Moram to da te molim jer se bojim,
strašno se bojim
da je tvoj osmeh samo greška.

Pokloni tvoj osmeh tamo nekoj drugoj,
i petoj, i sedmoj,
pokloni ga onima koje će znati da ga vrate,
onima koje ne vole čekanje,
kojima nije problem da svojim osmehom uzvrate
odmah, bez razmišljanja,
a da ga prime još manje.

Pokloni ga njima, meni nemoj,
jer moj osmeh predugo sanja
dok ne ugleda svitanje,
predugo čezne da izleti,
predugo plete šarene duge,
predugo trepti dok ne sine,
a za sve to vreme
moje usne su neme.
Zato me zaboravi
jer ja nisam kao te druge,
ja sam iz neke sasvim druge šeme.

Nemoj da mi uputis vise
nijednu reč,
čak i ako to želiš.
Sve reči mogu da imaju i drugo lice,
i šta ako ti to prekasno shvatiš
i poželiš da ih vratiš
i pričuvaš za neku drugu zgodu
kad vidiš šta u mojim očima piše,
pa se sneveseliš,
a već je kasno, već si ih pustio da odu?

Ne, nemoj mi reći ni jednu reč više,
bojim se da će i moje reči da poteku
izazvane tvojim
pa će da se sliju u moćnu reku
i da teku i teku...
Tako se bojim
da će iz mene bujica da provali,
da mi neće biti dovoljno sve vreme u našem veku
da iskažem sve što smo do sad otćutali.

Neka tvoje reči odu na tamo neke
očima blizu
a mislima daleke,
na one što imaju raspletene kose,
što uvek slušaju ali retko čuju,
na one što se oblače u Rimu i Parizu,
na one kojima je važno šta će da obuku
i šta će da nose,
na one što se stalno utrkuju...

Na mene ne bacaj reči,
zamisli da ne postojim,
jer ja se bojim, strašno se bojim
da neće ništa da me spreči
jednom kad moja bujica krene,
kad se otkači i provali i dotakne sve vaseljene
koje nam dele sreću i tuge.
Zato te molim, najlepše molim,
zaboravi mene,
ja sam jaka i sve ću moći da prebolim
jer ja nisam i nikad neću
biti kao te neke druge.

I nemoj, nikada nemoj da me tražiš,
čak i ako se osmeliš
pa to poželiš,
čak i ako se na to odvažiš.
Čak i ako ti konačno sine da sam ja Ona,
jedina prava samo za tebe,
ona jedna od miliona
koja ti pruža more tišine
i svu silinu uragana
u istom trenu.

Ne, nemoj da me tražiš,
pusti me da sama svoje dane brojim
dok postojim,
dokle god trajem nekih dana,
dokle god moje vreme curi.
Nedaj da ti misli na tu stranu skrenu,
nipošto nedaj.

Ja se neizvesnosti više ne bojim
ali bih radije da požurim
i da se sakrijem u uspomenu.
Potraži one neke druge
koje su svikle
da nose štikle,
koje samo sa debelim slojem šminke postoje,
koje još uvek ispredaju prazne priče,
koje se još uvek utrkuju da sve vide i čuju,
koje nose samo uzdužne pruge
jer im samo takve dobro stoje,
koje ne pričaju nego se dovikuju...

Mene nemoj,
mene ne traži
jer ja sam samo drhtaj jednog trena,
samo kap rose opijena jutarnjom vlagom,
samo neizrecivo malo parče istine u laži,
i nestalna kao morska pena
od koje sam sačinjena.

Bojim se, strašno se bojim
ako me nađeš
da ćemo zajedno da potečemo istom snagom,
istom silinom,
istom žestinom,
i da ću početi da postojim,
stvarno postojim
od tada pa sve do svog kraja.

Probudićeš moje orkane
i bujice i reke,
moji snovi će da dobiju lice
i da ostvare želje daleke.
Ali, šta je sve to?
Sve će to jednom morati da stane
jer kad tad stane sve što jednom krene,
jer kratak je ovaj ljudski vek
i prolazan poput lepote maja.

A ako me ne nađeš,
ako me nikada ne nađeš,
ja ću imati tebe i ti ćeš imati mene
odavde pa do večnosti, zauvek,
bez početka i bez kraja.

Dragana Konstantinović

stari dobri Ducic...

Svi u zivotu znaju da ima u zivotu jos uvek jedno zakopano blago za svakog od njih. A samo drugi smetaju da nadjemo srecu gde hocemo. I svi kopaju. I ljudi od akcije, od poleta, od sile, od vere u zivot i u cilj, i od vere u neverovatno i nemoguce.
Jedni kopaju bas krampom i lopatom bukvalno a drugi u idealu, treci u intrigi i u zlocinu.
Svako je upro svoj pogled bezumlja i sebicnosti i trazi nesto njegovo koje treba pronaci. I svi traze i veruju da treba traziti krisom. Krisom i od najblizih i od najmilijih.
Bezbrojni likovi su kopali s kraja na kraj po mom zivotu. Po mom zivotu misleci da je njihovo blago tu.
Svu su mi zemlju bezbroj puta ispremetali. Svuda su prosle te crne cete izgubljenih za zivot. Bivsi ljudi.
Kopaju svacim. Zelezom, kamenom, noktima, zubima...i kopace dok ne popadaju mrtvi ali i ako uspeju i dodju u samu utrobu, buseci i bez sna i bez odmora, blago koje traze tonuce sve dublje. A znam da ce ih mamiti sve svirepije.
A samo jedan asov moze da udari u crna vrata podzemne palate.