U sta smo se to pretvorili

U sta smo se to pretvorili?

Da li zbog nepresusne zelje da se dokazujemo, uvijek smo u nekoj zurbi za necim novim samo rijetko boljim.
Nadamo se kako ce nas bas to novo ispuniti, a onda kad okusimo to novo
shvatimo da nas kratko i povrsno ispunjava.
Ili smo silom prilika postali inertni?!
Pravimo se kako nam je dobro upravo onako kako je sada to neko novo nas ispuni ma ne mora biti ni dobro i nedo Bog
bolje jer mi nismo naucili na bolje...
Ma mi ne zelimo bolje!
Puni smo nekih praznih prica koje nemaju tezinu samo izmisljeno hipoteticko znacenje koje trenutno tjesi a trajno samo produbljuje prazninu.
Zaboravili smo cijeniti trenutke ali samo ljepe i ugodne.
Pamtimo one ruzne sto ostavljaju trag na dusi i cak se vise ni ne pitamo zbog cega se desava to sto se desava.
Nemamo vremena !
Zivot je vjecita borba, bez razmisljanja uvijek idemo dalje, al da li smo u toj borbi ustvari zaboravili zivjeti zivot?

Zivot je vjecita borba, bez razmisljanja uvijek idemo dalje, al da li smo u toj borbi ustvari zaboravili zivjeti zivot?

Lepo napisano ''u šta''.......
A u šta se nismo pretvorili?

Lepa zapažanja, sve stavljeno u odličan koncept, i pitanje sasvim na mestu. I ja svakog dana nanovo otkrivam u kakve zveri se pretvaramo i kako polako čak i oni najtvrdoglaviji gube dušu jer su primorani da to učine radi egzistencije i opšteg opstanka. A s druge strane mediji samo pojačavaju imperativ brzog života, lakih rešenja, brutalnih kompomisa i sveopšte dezorijentacije, jer ni oni sami, odnosno ljudi koji u njima rade, nisu, kao ni mi, svesni težine svoje odgovrnosti, već ih samo zanima da otaljaju nešto po obrascu koji im je zadat i pokupe platu. Užas....

Citiracu Mika Antica iz jedne njegove pjesme''U meni se nalazi rezervar divljih zivotinja...''Ponekada pomislim da je taj stih i te kako tacan.Ponekada se i pitam sto smo uopste mi na zemlji u ovom ljuckom obliku koji je nesto najljepse sto smo od gospoda dobili.Ljuckom rodu je postalo nesto svojstveno,sto nema ni medju zivotinjama.Neprestalna neka borba,neprstalno dokazivanje sebe.Kad smo bili mali,dokazivali smo se mami i tati,učiteljima.Kad odrastasmo,dokazivanje prijateljima,direktorima,kad se udasmo suprugu djeci.Onda dokazivanje sam pred sobom i ono mi tesko pada.Pa,dokle taj tocak ide.Zaboravljamo da zivot nam tako prodje kao dlan od dlan kad pljasnemo.

Sve to znam,svesna sam svega,ali ja dalje furam isto.Pa dokle.Hm.
Brzina zivota mislim je ucinila svoje,nagli porasta zivotnog standarda naseg komsiluka,pazite ne nas.Do juce smo bili svi isti.Pazi moj komsija danas vozi lambrodjino,ajme jedva sa dvicom zavrsio razrede osnovne skole.Mali zgoljavko nije ga ni na snagu ,da je rinto zaradio.

I sad ostati normalan u takvom okruzenju,uzdici se od svega toga,mozda je pomalo i nemoguce da nas ne dotice.Nesvesno se prilagodjavamo okolini,trka frka,trazenje izlaza iz situacija u koje se nalazimo ucini svoje,zaboravimo nazalost i ko smo i mi u istu taku kolotecinu se nadjemo))))
Stalno ponavljamo od sjutra cu da razmisljam drugaciji.To vjeruj te mi traje,dok prespavam i opet po istom.Dokle!!!!!

Zaboravljamo sa smo ljudi.
Krenulo je i nece se zaustaviti, moze samo bitit goe i gore.
Mi kao pojedinci nismo krivi nosi te gomila, htjeo ne htjeo moras.
Jer ako neces ostat ces sam sa sobom.
U svom tom putu gubimo karakter kao najbitniju osobinu covjeka
Gubimo ono biti covjek