Da li ste onakvi kakvim se smatrate?

"Covjek je najmanje svoj kad govori u svoje ime,dajte mu masku i reci ce vam istinu.”

Oskar Vajld


Da li smo baš onakvi kako aranžiramo svoju spoljašnju fasadu? Da li se samo tako želimo predstaviti, jer tako želimo sebe videti i težimo da nas drugi takvim smatraju?

Da li je i sam život veliki karneval u kome se sa tuđom maskom lakše živi?

Verovali ili ne... ja sam ispisao roman na ovu temu i .... nestala mi je struja .. ja da kliknem send a ono puffff
Vraticu se opet na tamu samo da se malo smirim!
lolz

Za svakoga nadjem "opravdanje" zasto se bas tako ponasa i svima prastam - Sem sebi

Ne totalno sam drugachiji e sad u kom pogledu hmmmm

Maskarada
Jel neko od nas ima hrabrosti lagati i reci da nema masku?
Pardon maske!
Prodajemo se onako kako zelimo da nas drugi vide i prihvate,
krijuci pri tom vlastiti identitet.
Nisam upoznala osobu koja zivi bez ijedne maske, koja ne prikazuje prema van uvijek neko drugo lice.
Nemamo hrabrosti prikazati se onakvi kakvi jesmo!
Dal zbog toga sto ni sami nismo svjesni ili se ne zelimo otkriti prema drugima u punoj istini!?
Svi igramo neku ulogu, svi se trudimo da izgledamo bolje u necim ocima,
nebitno sto to nismo mi..Bitno je da o sebi mislimo uvijek najbolje i da se prodajemo sto bolje mozemo.
Jel treba da nas bude stid zbog toga?

Evo mene opet na ovoj temi (nadam se da mi sad-dok sam ljut -nestanak struje nece stati na puuut ) Pazi kad se rimuje
Forumashice moja draga,
ovde se delimo na svesne i nesvesne.Laz i nije neki faktor, osim ako ne govorimo o talentu za fikciju ( sto cesto volim da kazem) i josh ako postoji volja i znanje da se to pretoci u slovo... uhh.. eto dobre knjige .
Maske, fasade, krzno ( i previshe sinonima no nebitno ) itd. su modeli ponashanja i ne samo da su drushtveno prihvatljivi vec to od odraslog coveka i ocekuje. Individua koje ne poshtuje pravila "igre" se proglashava NEPRILAGODJENA. Svako od nas je upoznao na stotine takvih. Adaptacija na sredinu,stanje drzave u kome zivimo,drushtvo u kome se trenutno nalazimo. Coveka je ta sposobnost i dovela na vrh lanca ishrane u odnosu na sve ostale zivotinje. Pouceni dinosaurusima, svi znamo koja sudbina ceka one koji se nisu adaptirali na nove uslove.
Kameleonski princip-da li tad gubimo svoj identitet ? Mozda. Da bi doshao do svog izvornog JA morao bi se vratiti u vreme svojih 5-6 godina.
Volim da rashclanim stvari - samo kao takve ih jasno vidimo.
Prolece zivota
Nashi prvi koraci u zivotu a vac imamo urodjeno nekoliko fora kako da najlakshe dodjemo do necega sto nam je stalo. Plac, umiljatost, nekoliko saznajnih cinjenica koje drzimo u rukavu . Za maloog coveka citava jedna malaaa strategija. ( ko ima decu- razume ovo)
I dalje smo zasticeni od okoline i ljudi koji nas ne vole ili nemaju nista sa nama. Imamo dva zastitnika i predatora koji posao obavljaju umesto nas. Tako mali i ne jaki vec sticemo prva iskustva posredna-neposredna KAKO i ZASTO nesto treba raditi od nashih roditelja-staraoca.
Leto zivota
I dalje smo uzivaoci pomoci nashih bliznjih ali se sad vec osecamo jacim i hrabrijim da se sami nosimo sa nekim nepoznanicama. Doviljno smo sigurni u sebe da cemo otici u malo dublju vodu- u malo gushcu shumu ( za smelije- i neistrazenu).
Sada znamo da i ako mrzimo kishu, uzmemo kishobran i izadjemo napolje da pozavrshavamo to sto moramo da pozavrshavamo.
Znamo kako da se ponesemo sa nasilnicima.
Znamo kako da se obratimo shefu i da istrpimo nepravdu na poslu.
Znamo kako da pridjemo i zavedemo voljenu ( i KAKO da je zadrzimo)
Vec imamo nekoliko maskica koje spretno koristimo i kombinujemo .
Jesen zivota
Oooooo pa sad vec imamo zavidan arsenal. Za svaku prilikuu. Nismo vishe uzivaoci roditeljske pomoci ali smo MI zato preuzeli tu tutorsku ulogu. Vratio bi se opet na ono :"da li gubimo svoj identitet?"
Ne mislim da gubimo svoj identitet. Vremenom, uzrocno-posledicno promenimo navike, zavolimo josh neke stvari i to nas cini samo josh slozenijim licnostima.
Zima zivota
Imamo milion modela ponashanja koje nosimo u sebi- za svaku priliku i nepriliku-spremni smo. Ali kao sto prica pocinje, tako se i zavrshava, opet se suzava krug ljudi sa kojima pricamo, saradjuejmo. Opet smo u krugu ljudi u koje imamo poverenja i osecamo se sigurno. Te maske nam vishe i ne trebaju. Ali eto.. tu suu... Sad u porodici imate maloog pitomcaa zivota, imate tutora ( nekada vasheg pitomca a sad zrelu figuru koja je dovoljno jaka da se nosi sa svim izazovima ) i tu ste vi...vi kao savetodavac AKO se to od vas zatrazi. Primeticete kako se vash ex pitomac zivota ( danas tutor SVOM pitomcu) nosi sa zivotom. Primeticete kako svoje neiskustvo nadomeshtava strpljenjem i snagom. Sve ostalo je ...... ( ma znate i sami )

e pa Sonatice moja, od kad je sveta i veka, nad ljudima stoji to pitanje...
po tome se ljudi, a narochito danas, najvise i razlikuju...bas upravo po tome...
mnogo je raznih varijanti morala...( paz' sad tje neko retji
moral je samo jedan...jeste al malo sutra) jos vise tumachenja...

Chovek je odvajkada tezio krdu, ali su u daljoj proslosti
to uglavnom bile manje zajednice...
Danas je klasichno krdo ( gradovi ) bingo...uspeo je
E sad krdo se obichno strogo pridrzava i podredjuje pravilima krda, inache bi u protivnom doslo do raspada istog...
Dalje zakljuchujte sami sta se danas desava...i sta tje se desavati..
onli uan mor ting...vetj su jako retki ljudi bez maski...
poslednji mohikanci igraju zadnje partije...kad i oni nestanu, a
nestatje ( nebitno, da li za 100 ili 200god.)
prvi korak je pretvaranje civilizacije u jalovu masu, drugi njeno tiho odumiranje...neverujete? hyhyhy...ni ja.

p.s. vidimo se za 200god. ''nije mnogo'' hyhyhyhy...

Ropstvo

Zena sam...
Moja ispovjest prastara i tuzna
drhtala je neizgovorena
pred nepomicnom savjescu planina.
Ostanite bezazleni
dok pjevam ovu himnu istinitu
o robinji i zeni i orlu
koji je uzletio u modrine.

Ljubila sam najljepse mladice
u ovoj dolini i u svim dolinama
kojima proticu necujne rjeke bezbriznosti.
Da znate kako sam ih ljubila
vi bi plakali. Da znate kako sam bdjela uz njih
vi nikad nebi spavali spokojeno
pokraj zene ili pokraj sume
ni pokraj ognja skitnica.

Ljubila sam ih kao istrazivac predio neznani
u koji se zaputi, ni od koga pracen.
Nema mocvare koju ne pregazih
ni stabla pred kojim neklonuh
ni brda put kojeg ne dizah oci
trazeci spas.

Ljubav je bila jaca od mene.
Moje tjelo je strepilo.
Dodirujuc srecu, cestu otkritu
koja izmice u nedogled.
O, vi koji trosite suze za svaki rastanak,
za svaki cvjet
za svaki krug koji nedostje na vodi,
vi, koji bedra svoja cuvate za najvecu bol
i ostajete ponizeni pred sudbinom;

Pomozite mi da izreknem nistavilo naseg sjaja
prasinu ljepote koja nas zasipa.
Breme ljubavi pod kojim smo se slomile
noseci ga predano, kao da nosimo neotklonivi plod
svoje crne utrobe.
Kao da nosimo zapaljenu buktinju zivota.
Ja nisam nista mudrija od vas.

Moj put je isti put kao vodonose
koji nemoze izbjeci strminu izvora
i pocinkom neumanjuje jaram svoj.
Gledajte moja ramena.
Oziljci na njima isti su kao i vasi.
I bore oko mojih usana
gorke su od godina strpljenja
i od pelina sutnje.

Ne zatvarajte prozore, djevojke!
Ovo je i vas glas, ovaj glas preplasene noci
sto je prezrela svoje ropstvo,
i hoce da postane orao.
Izadjite na ulice i vidjet cete
kako klecim na svakom pragu
na kojem je klecala Zena.

Nijedna od vas nije bila tko pokorna kao ja.
I nijedna od vas nije tako prkosno
i gnjevno uspravila svoje lice,
i pogledala nad vrhove smreka
gdje su orlovi
i gdje je Ljubav.

O, sta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu,
sta mi je da pregorim nekoliko proljeca
nekoliko izvora, i zetve najljepse
koje se nece vratiti nikada!
Sta je meni da prebolim travu svog djetinstva
i grad svoje mladosti.

Bila sam odana miru ljubavi.
I plakala sam kad bi vjetar zatresao
njene krosnje u nevrijeme.
Ljubav je bila jaca od mene,
A muskarac je bio hram
s proceljem zlatnim od mojih sanja
na stupovima moje smjernosti.

Dok je spavao, na prstima sam silazila
pred prag, i legla na kamen
pokrivsi se mokrim zvjezdama.
A kad je ustajao, zalila sam njegove ruke
jednako umorne kad stiscu hljeb
i kad nose oruzje i stijegove.

Govorila sam da moju mladost
jos nije dodirnula noc.
I skrivah suze da bi mi vjerovao.
I kad su prepoznali u mojim ocima osmijeh
kojim zena sebe dariva zauvjek
onom s kim ce podjeliti tajnu,
oni su odvrnuli svoje lice od mene
i gledali su nekuda u daljinu
ljubomorni na slobodu
visoko raskriljenih ptica,
sto su odabrale pustocu vidika
i odrekle se ljpke doline
koje se oni nisu mogli odreci.

I grlili su me odsutno i mrzovoljno.
I svlacili me kao krivca, ne kao zenu.
I te noge su me gazile,
te ruke su me bicevale,
ta usta narugala su se cjelovima.
Ali ja sam se smjesila i dalje
postojano i bezazleno.
Ja sam ih ljubila.

Govorila sam da su dobri i mudri
i skrivala suze, da bi mi vjerovali.
Zatim su me milovali
kao sto kraljevi miluju robinju najdrazu.
A ja sam se u njihovim rukama osjecala
usplamtjeli zar bica. I u njihovu glasu
zavijanje vukova u divljini.

Tako mi mladosti moje, evo, imam svjedoke,
prah ove ceste i ovaj zdenac
kome zazvah vodu duboku.
Kad ih pogleda, to bjehu vukovi.
To bjese zaista divljina i noc,
a ja tek plijen, pred pecinu domamljen
u brlog pohotnika, pred noge osvajaca.

A oni su i dalje gledali spokojno
u neku zlatnu mrlju neba, koja se dizala uvis,
i za koju mislim da bijase orao
sto je kruzio nad dolinama.
I kad su vec sasvim vjerovali
u moju blizinu i moju postojanost,
ja sam pogledalla onam kud su gledali oni
u daljine modre i raskopane, u visine
put koji se vinuse najsmjeliji.

I pozeljeh da sam ja ta zlatna ptica,
raskriljeni orao nasred neba.
Tada stadoh da se smijem.
Otvarala sam vrata siroka i smijala se, smijala
mimo trave i plastove psenice,
do crne vjetrometne zemlje
kojom su mi snagu opasali.

I smjeh moj budio se u zoru
i prosippao do prvih zvijezda.
A onda sam zaspala umorna
kao od hoda kroz plninu.
Cudila sam se tom putniku podmuklom
koji je zaustvio konja pod ovim brdom,
na ovom pijesku.

I trazeci nociste na pragu zene.
I zeli da mu pjevam uspavanku
ja, koja cu prezreti njeznost
da bih dosegla svoju istinu.
Ja, koja svoju sutrasnju ceznju
vec citam u ljetu ptice izgubljene.

I odvrnula sam svoje lice
da zelju na njegovu licu ne vidim.
I prestala se smijati.
I krisom placuci odoh.Odoh posve sigurno.
Odoh na put zalosnih da budem pjevac lutanja.

Ja vise ne trazim. I ne vjerujem...
Ne vjerujem u vrlinu gospodara.
Pamtim kako ruke bicevi postaju,
i kako je zagrljaj muskarca strasan
kada se odmaraju osvajaci
i kad se u njihovu zahvalnu glasu
opet cuje zavijnje vukova.

Zato, mladici iz moje doline,
ne vjerujte mi kad lezim pored vas u travi
krotka i pokorna kao srna.

Ni kad vas napajam i tetosim,
ni kad istem vasu vjernost
u zamjenu za proljetni oblk u visini,
za oluje mog promjenljivog srca.

Jer, jao onom ko mi povjeruje
i ko dovede svoje stado pred moj sator, da g othranim.
Ja cu ga napustiti
u cas kad tama obavije polja.

Uspravit cu svoje lice
i stresti cvijece kojim ste me okitili.
I drhtat cu, jer je stablo u daljini velicanstveno,
a vasa ljubav nistavna.
I vasi ognjevi pred ognjem zore krzljavi i turobni.
Idite svojim putem zaljubljeni!

Moja svirka nije za vase uho!
Ljubav je bila jaca od mene.
Ali pjesma postade orao i napusta svoju dolinu.
Put modrih gora lete orlovi i ne okrecu se.
To je ispovjest zene i robinje.
Himna ponizene ljubavi.
To je pjesma o mojoj istini
sto je istina ostavljenih...

V.Parun

Moguce da ovo sto cu napisati i nije bas za ovu temu ali tu sam gde sam....

Sva filozofska lirika, personifikacije ljubavi i mrznje, svi arhetipovi ukovani u bronzu i kamen, na platna, stihove...samo su iskricavi bljesak sa povrsine dubokog mora proslosti i vremena...
Sta imamo u glavama? Slepu erotsku zudnju. Usmerenu kontrolu intelektom i misaono ispunjenje plana.
Sta smo mi?
Ocajnici zalutali i koji lutamo u amplitudi od zagrljaja do orgija?
Lutamo kroz datu nam blagodet, praznoglavi i nesvesni. Plasljivi i glupi. Pravimo se heroji u borbi da budemo onakvi kakvi se smatramo i posmatramo. Smaramo.
Zivot je reka koja ima izvor i uvor. Postoje na tom putu samo tri pocivalista...kolevka, krevet i kovceg.
Da smatram se upravo onakvim kakav sam. Pali andjeo. Na zemlji sam. Nalazim se izmedju Marsa i Venere. Sa jedne strane je svetlost zivota a sa druge led u prostoru i smrt.
Moj sluh je izvajala noc, a vid Sunce...ukus i miris su izvajale veceri i svitanja.
Mozemo se smatrati kakvi god hocemo, Ona je uvek prirodna, cista, gola i smirenih ovalnih linija a On, oklopljen, naoruzan i ljut a spoj je svemirska drama i sam smisao prirode.
Ona otvoreno nudi zivot,
On podmuklo namece smrt.
Milioni spermatozoida ginu da bi jedan zadobio zivot.
Sve se odvija u sekundi.
A tek radjanje...To je katastrofa. Potres. Kolaps. Zasicen ponor izbacuje vishak vode, razmichu se kosti, zemlja strepi, na sunchani dan izbija rezultat ponocnog cina. Misterija - novi mali covek. Njegov krik je vasionski osmeh. Vulkan china. Dete...vrhunski smisao kosmicke i ljudske drame. Pupcana veza generacija.

Neko ko ce se smatrati bas onakvim kakvim se smatra.

Ne u potpunosti...ma nisam nikako.Evo npr.mislim da sam dobar covek,ali umem da povredim ljude oko sebe...umem da budem skot i to prema ljudima koji me vole i koje volim.Eto jednog glupo primera.Niko nije onakav kakvim se smatra.Uvek cemo retji lepse o sebi,a u stvari to nije tako.Milion puta smo odreagovali suprotno tome.U stvari se prilagodjavamo drugima,i menjamo prema njima.Cudni smo,niko nije svoj.

"Ja! - Teška reč, koja u očima onih pred kojima je kazana određuje naše mesto, kobno i nepromenljivo, često daleko ispred ili iza onog što mi o sebi znamo, izvan naše volje i iznad naših snaga. Strašna reč koja nas, jednom izgovorena, zauvek vezuje i poistovećuje sa svim onim što smo zamislili i rekli i sa čim nikad nismo ni pomišljali da se poistovetimo, a u stvari smo, u sebi, već odavno jedno..."

Ivo Andric - "Prokleta Avlija"