PORTRETI

Mali kutak za nashe omiljene pevace i bendove

U, već nekoliko puta reinkarniranoj istoriji rock'n'roll-a postoje samo dva elementarna načina ophođenja prema tradiciji - reproduktivni i kreativni. Ono što premošćava ogromni jaz između pomenutih pristupa sadržano je u jednoj jedinoj, magičnoj reči - uverenje. Uverenje je pojam koji, suštinski a ne formalno, povezuje npr. sastav Creedence Clearwater Revival iz El Cerrito-a, Kalifornija i četvrt veka mlađe Partibrejkerse iz Beograda, Jugoslavija. Pravu i jedinu istoriju ove muzike zapravo ispisuju sastavi čije se stvaralaštvo rukovodi ovim principom i samo se zahvaljujući uverenju i strasti juče, danas i sutra rock'n'roll-a mogu oživeti i doživeti u jednom trenutku. Samo ako je, uostalom, moguće i shvatiti kako je to misteriozni voz kojim je, nekada davno, otišla devojka Little Jr. Parker-a, odnosno kojim je Howlin Wolf krenuo iz Memphis-a, Tenessee, nakon proputovanja kroz Detroit, New York i London, napokon, negde sredinom osamdesetih, stigao i do Beograda.

I to Beograda u kome je, uz časne izuzetke, bavljenje rock'n'roll-om najčešće svođeno na elitističko-trendovsko-konceptualističku zabavu, odnosno infantilni hedonizam. Sa pojavom Partibrejkersa, ova muzika je ponovo i definitivno inaugurisana u sredstvo za katarzične rituale kojima se, makar privremeno, isceljuju urbane neuroze. Jednostavnije rečeno kroz pesme ovog sastava je ponovo progovorila ulica - i to ista ona ulica kojom je u svojoj gradskoj odiseji tumarao Iggy Pop, pevajući 'I am the passenger..', ali i ista ona ulica čiji se prkos i bunt, hrabrost i odvažnost, mogu osetiti u The Clash klasiku 'Guns of Brixton'.

U najboljoj tradiciji svojih duhovnih prethodnika (Rollingstones, Yardbirds, Stooges, New York Dolls) ili savremenika (Gunclub, Cramps) Paribrejkersi spajaju moderno i tradicionalno, tako da se prvo oplemenjuje suštinom drugoga, dok se drugo po ko zna koji put obnavlja u formi prvoga. Kao i svaki esencijalni rock sastav Partibrejkersi znaju, ili osećaju, svejedno, da se alhemičarska formula ove muzike nalazi u principu savršene nesavršenosti. Zato se ova grupa veterana Beogradske rock, punk i postpunk scene, čija se izvođačka energija može opisati žilavošću i entuzijazmom garažnih sastava, odnosno robusnošću i kompetencijom klupske svirke, uvek apriori opredeljuje za kinetiku i frenetičnost živih nastupa, kao temeljni model u shvatanju i pristupu rock'n'roll-u. Bez obzira u kakvoj se poziciji nalaze, Partibrejkersi nastupaju sa urgentnošću, koja kao da je nadahnuta paranoidnim osećanjem da se iskonska rock inspiracija isušuje svakog trenutka i da je treba, što pre, ovekovečiti, makar u par minuta neke pesme.

Ukoliko rock'n'roll shvatate i doživljavate kao muziku čija emocionalna neposrednost i nepatvorenost jednostavno ne ostavljaju nikakve dileme, ne upućuju na dodatna pitanja i objašnjenja, čitavu priču možemo privesti kraju sa dve aksiomatske tvrdnje - da su Partibrejkersi arhetipski rock sastav i da je čitanje svega ovoga, nakon prisustvovanja njihovom koncertu, potpuno bespotrebno. Završićemo, ipak, sa rečima legendarnog Doc Pomus-a: Ukoliko si dovoljno glasan, neko će te, nekad, možda i čuti. Istorija jugoslovenskog rock'n'roll-a ne poznaje sastav koji je svoj autsajderski položaj transformisao u fascinantniji generacijski zvuk. Vreme je da ga i vi čujete.

Text preuzet sa njihove zvanicne web prezentacije http://partibrejkers.net/

1983. godine, na prostorima bivše Jugoslavije, pojavljuje se band, koji svojom beskompromisnom svirkom, žestokim zvukom, scenskim nastupom osvaja prostore bivše države munjevitom brzinom. Čavar (gitara), Paradiš (bas gitara), Kalebota (bubanj), Radulović (gitara) predvođeni frontmanom grupe Davorom Gopcem (vokal), donijeli su na tadašnju scenu jedan do tada na tim prostorima neviđeni, izričaj i formu rock'n'roll - a.

Grupa Psihomodo Pop nastaje 1983. godine, na temeljima grupe Neron, u kojoj tada sviraju Tigran Kalebota-Tigi i Smiljan Paradiš-Šparka. Tada se grupi priključuje Gobac, koji je već kao trinaestogodišnjak svirao u punk bandu Klinska pomora, i Neron mijenja ime u Psihomodo Pop . Uz takvu postavu, grupa pali i žari prostorom ex-Jugoslavije do 1988. godine kad se na tržištu pojavljuje njihov album prvijenac nazvan Godina zmaja, koji je polučio ogroman uspjeh i doslovno digao cijelu državu na noge, a pročuli su se i van države zahvaljujući rock festivalu Grote prijs of Netherland, gdje su u konkurenciji od 600 bandova, odabrani kao jedan od šest najboljih bandova. Taj uspjeh nije mogao promaknuti ni legendarnoj glazbenoj postavi MTV, na kojoj su se dugo vremena vrtjeli njihovi spotovi.

1989. nakon vrlo uspješne turneje po Nizozemskoj, grupa snima album Live in Amsterdam. Nakon toga, 1990. godine odlaze na tromjesečnu turneju po ondašnjem SSSR-u, gdje održavaju mnoštvo koncerata. Nakon povratka slijedi video izdanje Brilliant video Psihomodo pop, te sudjelovanje na kompilaciji ZG rock forces live. Iste godine sviraju kao predgrupa svojim uzorima legendarnim punk bandom Ramones, na koncertima u Zagrebu i Ljubljani. Kao kruna svega te godine izlazi i njihov drugi studijski album Sexy magazin, ali zbog ratnih događanja, grupa je prisiljena izostaviti koncertnu promociju ( turneju ) tog albuma.

Tko je ubio Mickey Mousea, naziv je albuma koji je prvenstveno namijenjen djeci, s pjesmama koje je grupa izvodila u raznim dječjim emisijama. Album je izašao 1992.

Svojevrstan art-album Srebrne svinje izlazi 1993. godine i po mišljenju kritike i najvjernijih poklonika grupe njihovo najbolje i najzrelije ostvarenje. Važno je napomenuti da spot za pjesmu Starfucker, koju je snimio Radislav Jovanov-Gonzo, postavlja nove standarde snimanja spotova, te da je osvojio dvije nagrade ( kategorija najboljeg video-uratka ) Oktavijan i Porin.

Suradnja s Gonzom se nastavlja i 1995. godine, kada izlazi album UNPLJUGD, akustična kompilacija i presjek rada grupe tokom 12 godina rada. Tada iz banda izlazi Saša Radulović, a na njegovo mjesto dolazi ugledni multiinstrumentalist Jurij Novoselić-Kuzma (Film, Disciplina kičme, suradnik Haustora ). Isprva je s grupom kao pridruženi član, a kasnije postaje i stalni član.

Nakon velikog uspjeha Unpljugda, 1997. godine izlazi album Sextasy. Kao zanimljivost treba napomenuti da je to bilo interaktivno izdanje cd-a, na kojem je osim pjesama, bio i zapis o članovima grupe i drugim raznim zanimljivostima.

Das beste aus der grosse hit paradenaziv je koncertnog albuma koji je grupa izdala 1999. godine na kojem je snimka koncerta banda u Mariboru.

2000. godine izlazi album Debakl, a kao zanimljivost se pojavljuje na cd izdanju i neke demo pjesme. 2001. album dobija nagradu PORIN za najbolji rock-album godine.

2003. izlazi Tekućih 20, kojim grupa obilježava dvadeset godina postojanja.

Plastic fantastic najrecentniji je studijski album grupe.

Grupa Psihomodo Pop svojim načinom sviranja, svojom glazbom i stilom, ostavila je upečatljiv trag na rock sceni kako bivše države tako i Hrvatske. Naslanjajući se na glazbeni izričaj svojih uzora (Rolling Stones, Lou Reed, Velvet Underground, T-Rex, Ramones...), nametnuli su se kao nezaobilazan faktor rock izričaja na ovim prostorima. Svugdje rado viđeni, rado slušani, svojom pojavom, scenskim nastupom, nikoga ne ostavljaju ravnodušnima. Usprkos tome što djeluju više od dvadset godina oni i dalje, mladenačkim žarom, priređuju nam nova, sve bolja iznaneđenja i kvalitetnu glazbu.

Preuzeto sa http://hr.wikipedia.org/wiki/Psihomodo_pop
Njihova zvanicna web prezentacija www.psihomodopop.hr

Parni Valjak
Odrasla sam uz Psihomodo pop..ali i uz Parni valjak.Sada malo o njima
Parni valjak je zagrebački rok sastav osnovan 1975. u Zagrebu, a rasformiran je na 30-toj godišnjici, 2005. godine. Važno je napomenuti da se Parni valjak nije raspao, jer, kako kaže Hus: "Raspada se nešto što je trulo, što ne valja, a Parni valjak sigurno to nije".

Prvu postavu činili su:

Aki Rahimovski - vokal
Husein Hasanefendić - Hus - solo gitara, akustične gitare i vokal
Srećko Antonioli - bubnjevi, udaraljke i vokal
Zlatko Miksić - Fuma - bas gitara
Jurica Pađen - solo gitara, akustične gitare i vokal





Studijski albumi
Dođite na show!, PGP RTB, 1976
Glavom kroz zid, Jugoton, 1977
Gradske priče, CBS/Suzy, 1979
City Kids, CBS, 1979
Vruće igre, CBS/Suzy, 1980
Vrijeme je na našoj strani, Suzy, 1981
Glavnom ulicom, Suzy, 1983
Uhvati ritam, Jugoton, 1984
Pokreni se!, Jugoton, 1985
Anđeli se dosađuju?, Jugoton, 1987
Sjaj u očima, Jugoton, 1988
Lovci snova, Jugoton, 1990
Buđenje, Esnaf/Croatia Records, 1994
Samo snovi teku uzvodno, Croatia Records, 1997
Zastave, Croatia Records, Košava, 2000
Pretežno sunčano?, Croatia Records/Master Music, 2004
Moja omiljena pesma od njih, uzivajte

https://www.youtube.com/watch?v=Slw6S54KQj8

Grupu Poslednja Igra Leptira osnovao je Nenad Redulović početkom 1980 godine. Posle pobede na Paliluskoj Olimpijadi Kulture 1981 godine popularnost grupe je počela da raste i formirana je stalna postava grupe u kojoj su pored Neše bili: Draško Janković (gitara), Zorica Đermanov (vokali), Olivera Perić (violina), Sašo Bogojevski (bas), Dragan Todorović (bubnjevi), Dušan Hristić (klavijature) i Dragomir Bulić (sax). Debi album "Napokon ploča" objavili su za RTV Ljubljana 11 Oktobra 1982 godine u produkciji Ljubomira Ninkovića. Sa albuma bih pored mega hitova "Nataša" i "Vrati se" izdvojio pesme "Dolazim za 7,9,13... minuta" i "Svemirksa bajka".
Početkom 1983 godine grupu su napustili Dragomir Bulić i Dušan Hristić a grupi se pridružio klavijaturista Slobodan Mitić. 19 Septembra 1983 godine za RTV Ljubljana objavili su svoj drugi album "Ponovo ploča & druge priče" u produkciji Đorđeta Petrovića (koji je ujedno snimio i miksovao album u Beogradskom studiju Akvarijus) i svih članova grupe. Muziku i tektove napisao je Neša Radulović osim pesme "Otići ću" za koju je muziku uradio Miodrag Božidarević. Sve aranžmane osim pesama "Sličuge" i "Dvadeset i dve" koje su uradili članovi grupe napisao je Dragomir Miki Stanojević. Na albumu su svirali: Ivica Švager (sax), Slavko Mitrović Cale (harmonika u pesmi "Kiks Mix" i Miodrag Božidarević (gitare u pesmama "Otići ću" i "Dvadeset dve". Sa albuma bih pored hita "Sličuge" izdvojio pesme "Kiks mix" i "Nisam ti rekao".
Krajem 1984 godine grupu su napustile Olivera Perić i Zorica Đermanov i posle Nešinog povratka sa odsluženja vojnog roka počela je saradnja sa Zagrebačkom pevačicom Lidijom Asamović sa kojom su 17 Septembra 1985 godine za PGP RTB objavili svoj treći albim "Opet ploča-Srce od meda" u produkciji Rajka Dujmića koji je ujedno napisao kompeltane aranžmane za album. Album je snimljen u studiju V PGP RTB-a. Tekstove i muziku uradio je Neša Radulović osim pesme "Dečko, ajde oladi"za koju su muziku zajedno uradili Neša i Sašo Bogojevski. Na albumu su pomogli i svirali: Bora Đorđević, Miodrag Božidarević (gitara), Josip Boček (bas), Vladimir Janković Jett (bas) i Ljuba Ninkovic (gitara u pesmi "Mozak". Sa albuma bih pored mega hita "Dečko, ajde oladi" izdvojio pesme "Nastasja", "Vino" i "Srce od meda".
Četvrti album "Grudi moje Balkanske" objavili su 8 Oktobra 1986 godine za PGP RTB u produkciji Duška Mandića i Rajka Dujmića koji je ujedno napisao i sve aranžmane osim pesme "The third man theme (Trodupli čovek)" koju je uradio Neša. Muziku i tekstove napisalu su Neša Radulović i Dragomir Miki Stanojević. Specijalni ženski vokal kao gost na albumu bila je Nataša Gaćeša. Sa albuma bih pored hitova "Grudi moje Balkanske" i "Umiru jeleni" izdvojio pesme "Taxi" i "Nemoj da me nerviraš". Pesma "Grudi moje Balkanske" je ubrzo postala number one hit i 25 Novembra PGP RTB je objavio dva singla Grudi moje Balkanske. Na prvom B strana pesma "Nagazi me" a na drugom B strana "Umiru jeleni".
Peti po redu album "Zajedno smo piškili u pesku" objavili su 8 Decembra 1987 godine za PGP RTB u produkciji Kornelija Bate Kovača. Album je dobio ime po pesmi koju je napisao Bora Đorđević. Album je snimio i miksovao Đorđe Petrović u studiju 5 PGP RTB-a. Muziku, tekstove i aranžmane uradili su Nenad Radulović i Dragomir Stanojević osim pesama "Tibet" i "Ruska čokolada" za koje je aranžmane napisao Kornelije Kovač. Na albumu su pevale: Jelica Sretenović (vokal u pesmi "Ruska čokolada" i Aleksandra Kovač (vokal u pesmi "Ljubim te". Sa abuma bih pored pesama "Ruska čokolada" i "Zajedno smo piškili u pesku" izdvojio pesme "Tibet" i "Kurs za šmekere".
1989 godine grupa je prestala sa radom i Neša Radulović objavio je solo album "Niko nema što piton imade". Svoj drugi album "Modra bajka" nije ispeo da završi jer je preminuo 12 Februara 1990 godine od duge i neizlečive bolesti. ITMM 1997 godine objavio je kompilaciju "Modra bajka-Best of" na kojoj se našla neobjavljena pesma "Modra bajka".

Poklon pesme "Vrati se" sa prvog, "Nana" sa drugog albuma, "Taxi" sa četvrtog albuma, "Kurs za šmekere" sa petog albuma, "Modra bajka (Sanja zna)" neobjavljena pesma sa kompilacije i kompletni treći album Opet ploča-Srce od meda i Grudi moje Balkanske digitalno remasterizovani u našoj muzičkoj sekciji.

Zabranjeno pušenje je bila jugoslovenska garažna rok grupa iz Sarajeva, blisko povezana sa kulturnim pokretom Novi primitivizam i radio i televizijskom satiričnom emisijom Top lista nadrealista. Oni su bili jedna od najpopularnijih muzičkih pojava 80ih u Jugoslaviji, prodavši na stotine hiljada ploča. Tokom jugoslovenskih ratova, članovi grupe su se razišli i dve grupe-naslednice su nastavile da rade u Beogradu i Zagrebu.

Grupu je 1981. osnovala grupa prijatelja koja je radila na ranoj radio verziji Top liste nadrealista. Nasuprot raspostranjenijim pank roku i novom valu, Zabranjeno pušenje je stvorilo osoben garažni rok zvuk sa uticajem folka, često sadržavši inovativnu produkciju i pričanje kompleksnih priča, ponekad čak i tamna predskazanja rata. Snimili su četiri albuma i išli na velike turneje, povremeno izazivajući kontroverze i probleme sa vlastima zbog njihove, obično blage i simpatične, kritike socijalističkog sistema i navike da se bave pitanjima koja su u to vreme smatrana osetljivim.

Nakon što je popularnost grupe dostigla nove visine krajem 80ih, potpomognuta televizijskom verzijom Top liste nadrealista, rat u Bosni i Hercegovini je izazvao raspad grupe, sa jednim izdankom koji je nastavio da radi u Beogradu pod imenom „No smoking orkestra“, i drugim u Zagrebu, koji je koristio originalno ime. I pored toga, mnoge pesme Zabranjenog pušenja su dostigle kultni status, a njihova muzika je ostala popularna širom bivše Jugoslavije.
ISTORIJAT
Zabranjeno pušenje je osnovala grupa prijatelja koja je išla u sarajevsku Drugu gimnaziju i živela u Ulici Fuada Midžića u sarajevskom naselju Koševo. Grupi koju su osnovali su dali ime Pseudobluz bend. Svi članovi su bili uključeni u radio emisiju Top lista Nadrealista, pa su već imali svoja scenska imena. Originalnu postavu su činili: Nenad Janković („dr Nele Karajlić“; vokal, klavijature), Davor Sučić („mr Sejo Sekson“; gitara), Zenit Đozić („Fu-Do“; bubnjevi), Mustafa Čengić („Muče/Mujo Snažni“; gitara), Mladen Mitić („Munja“; bas-gitara) i Ognjen Gajić („Ogi“; saksofon, flauta). Povremeno im se kao gost pridruživao Mirko Srdić („Elvis J. Kurtović“), koji je imao svoju grupu Elvis J. Kurtović & his Meteors. Uskoro su počeli da se nazivaju Pseudobluz bend Zabranjeno pušenje, a posle nekog vremena su prosto odbacili prvi deo. Njihov prvi snimak „Penzioneri idu na more zimi“, je snimljen u Radio Sarajevu početkom 1981.

Nastupali su širom Sarajeva pre nego što su snimili svoj prvi album „Das ist Walter“ juna 1984. za Jugoton. Postava se promenila, a sada je mlađi brat Nenada Jankovića Dražen Janković („Seid Mali Karajlić“) bio na orguljama, dok je Predrag Rakić („Šeki Gajton“) preuzeo bubnjeve. Album je u početku izdan u 3.000 primeraka, ali je na kraju prodato oko 100.000 kopija, postavivši rekord za prevazilaženje početnog izdanja 30 puta. U jesen 1984. su krenuli na turneju od 60 koncerata, što ih je učinilo jednom od najvećih jugoslovenskih rok atrakcija posle samo jednog albuma.

Tokom te turneje, na koncertu u Rijeci 27. novembra 1984. Karajlić je, misleći na pojačalo koje se pokvarilo, rekao: "Crk’o Maršal. Mislim na pojačalo". Publika i vlasti su to shvatili kao šalu na račun preminulog Josipa Broza Tita, što je napravilo veliki problem grupi. Mediji su ih kritikovali, a kampanja protiv njih je rezultovala otkazivanjem ostalih koncerata i prestankom emitovanja Top liste nadrealista.

U ovoj atmosferi grupa je snimila svoj drugi album „Dok čekaš sabah sa šejtanom“ i izdala ga jula 1985. Pesme su napisali Sejo Sekson, Nele Karajlić, Seid Mali Karajlić i Elvis J. Kurtović. Album je bio solidan, ali je bojkotovan od strane medija i naknadna turneja je imala razočaravajući završetak što je nateralo Munju, Šekija Gajtona i Mučea da napuste grupu da bi pronašli sigurniji način da zarade za život.

Za potrebe snimanje trećeg albuma „Pozdrav iz zemlje Safari“, objavljenog 1987. od strane Diskotona, ostatku grupe su se pridružili Predrag Kovačević (Kova/Kovalski iz „Kurtovićevih Meteora“) na gitari, Faris Arapović na bubnjevima i Emir Kusturica koji je svirao bas gitaru na tri pesme. Sve pesme su napisali Sejo Sekson i Nele Karajlić, dok je Kusturica bio koautor dve pesme. Diskotonovi cenzori su imali nekoliko zamerki i pesmi „Naš predlog za Pesmu Evrovizije“ je morao biti promenjen naslov, pošto je pesma sadržala komentare o depresivnom ekonomskom stanju i nedostatku slobode izražavanja. Album je sadržao veliki broj hit pesama i vratio je grupu na visok nivo slušanosti. Turneja koja je sledila, a koja se sastojala od 87 koncerata, je bila najveća dotadašnja turneja Zabranjenog pušenja, i grupa je tada priznata za jednu od jugoslovenskih rok institucija. U januaru 1988. grupa je dobila zlatnu ploču za prodatih 100.000 kopija.

U oktobru 1988. grupa je izdala svoj zadnji album pre raspada, „Male priče o velikoj ljubavi“. Pesme je uglavnom napisao i producirao Sejo Sekson. Na ovom albumu Jadranko Džihan je svirao klavijature, a Darko Ostojić (Minka) je svirao bas gitaru. Na albumu su se pojavili i operska pevačica Sonja Milenković, violinista Dejan Sparavalo i Goran Bregović kao prateći vokal i gitarista. Album je bio srednjeg uspeha. Grupa je krenula na turneju sa grupom Bombaj Štampa i ostatkom ekipe Top liste nadrealista (one koje već nije svirala u grupi). Turneja (kombinacija pozorišta i rokenrola, po ideji Seje Seksona) je bila veliki uspeh i smatrana je za najbolju turneju 1989. sa oko 60 koncerata i više od 200.000 posetilaca.
MUZIKA
Početkom 80ih, kada je ostatak pop scene bivše Jugoslavije pratio evropske trendove (uglavnom pank rok i novi talas), Zabranjeno pušenje je bio deo jedinstvenog rok pokreta sa centrom u Sarajevu. Ovaj pokret, uglavnom zasnovan na prostom, mladalačkom garažnom roku sa uticajima folka, je odredio jedinstveni sarajevski urbani urbani stil nazvan Novi primitivizam.

Pesme Zabranjenog pušenja su se kretale od panka do roka; vrlo često aranžirane da sadrže trube i saksofone, davale su grupi jedinstven zvuk. Zabranjeno pušenje je pevalo o Sarajevu, njegovim idolima i lokalnim herojima uz priče o ljubavi i gubicima, na drugačiji i često humoristički način. Vrlo jasni i često cinični, stihovi grupe su bili dovoljno napredni da pokažu poslednje stadijume jugoslovenskog socijalizma („Dan republike“, „Srce, ruke i lopata“, „Amir“, „Guzonjin sin“), drugačije klubove i i homoseksualce („Pišonja i Žuga u paklu droge“, „Javi mi“), a takođe su predvideli mračne nagoveštaje predstojećeg rata („Kanjon Drine“, „Zvijezda nad Balkanom“).

Pesme kao što su „Nedelja kad je otišo Hase“ (pesma je naizgled posvećana fudbaleru Asimu Ferhatoviću Haseu, ali je zapravo o danu kada je preminuo Josip Broz Tito), „Anarhija ol over Baš-čaršija“, „Zenica bluz“, „Šeki is on d roud agejn“, „Balada o Pišonji i Žugi“, „Pišonja i Žuga u paklu droge“, „Dok jezdiš ka Alemanji“, „Lutka sa naslovne strane“, „Na straži pored Prizrena“ i mnoge druge su osigurale svoje mesto u istoriji rok muzike bivše Jugoslavije.

Preuzeto sa www.sr.wikipedia.org/sr-el/Забрањено_пушење

Za datum zvaničnog nastanka Atomskog Skloništa danas se mogu naći tri različita podatka. Bilo je to ili 26.02.1976., ili godinu dana kasnije: 26.02.1977, a ponegdje se može pročitati da je to bilo krajem 1976. Oko načina nastanka nema dileme. Pulski pjesnik Boško B. Obradović je grupi muzičara predložio koncept rock grupe koja bi stvarala muziku na osnovu njegovih tekstova. Obradović je i dao ime grupi po nazivu pozorišne predstave "Atomsko Sklonište" koju je on i režirao. Već po njegovoj pjesničkoj orijentaciji mogao se naslutiti i pravac kojim će se kretati umjetnički izraz Atomskog Skloništa. Pored Obradovića, grupu su osnovali: Sergio Blažić (vokalni solista), Saša Dadić (bubnjevi), Dragan Gužvan (gitara), Eduard Kancelar (klavijature), Bruno Langer (bas) i Rudolf Grum (prateći vokali). Langer (rođen 21.08.1949.) i Blažić (rođen 1951.) su neposredno prije toga bili članovi grupe Bumerang.

Prvi nastupi su pokazali da će Atomsko Sklonište u našoj muzici predstavljati nešto posve novo i neuobičajeno. Mada ni po žestini muzike nije bilo mnogo bendova u SFRJ koji bi se s njima mogli usporediti, potpuno nov pristup donijeli su tekstovima, scenskom pojavom te umjetničkim fotografijama kojima su se predstavljali javnosti. Zbog svega toga, (naravno zbog muzike ponajviše) publika ih zavoljela.

Preuzeto sa www.bs.wikipedia.org/wiki/Atomsko_sklonište

Ekatarina Velika (skraćeno EKV) je bila rok grupa iz Beograda i jedna od najuspešnijih i najuticajnijih grupa na prostoru bivše Jugoslavije.

Srž benda činili su gitarista i pevač Milan Mladenović, klavijaturistkinja Margita Stefanović i basista Bojan Pečar.
Ekatarina Velika je među najuticajnijim, ako ne i najuticajniji bend na prostoru bivše Jugoslavije, a takođe se smatra i jednim od najvažnijih bendova na jugoslovenskoj rok sceni uopšte. Mnogi bendovi su tokom godina obrađivali njihove hitove, ali ono što je karakteristično je to da se imitacije tema kojima se Mladenović bavio kao i njegovog jedinstvenog pesničkog stila stalno pojavljuju u muzici mnogih novih mladih bendova.

Krajem sedamdesetih, trojica gitarista: Dragomir-Gagi Mihailović i dva Milana (Stefanović i Mladenović) osnivaju rok-grupu Limunovo drvo; priključuju im se Goran Kovinčić i Dušan Dejanović-Džindžer (bubnjevi), koga kasnije zamenjuju Ivan Vdović-Vd, tada učenik trećeg razreda gimnazije. Svirali su na gitarijadama u Žarkovu i Železniku, u Bloku 45 (tzv. „ROK BLOK”), u Domu omladine, a održali su i dva samostalna koncerta u SKC-u. Poznatije numere Limunovog drveta bile su: „Da li se sećate?”, „Sedmi krug”, „Oko moje glave”, „Limunovo drvo”, „Ne veruj” i „Gubitak”...
Aprila 1980. u SKC-u, kao predgrupa Pankrtima, prvi put se pojavio Šarlo Akrobata, u sastavu: Milan i Gagi (gitare), Dušan Kojić-Koja (bas) i Ivan Vdović-Vd (bubnjevi). Posle tog koncerta u bendu ostaju Milan, Koja i Vd. 1981. godine izlazi album „Paket aranžman” - manifest beogradskog novog talasa, kompilacija pesama kultnih rokenrol grupa: Šarla, Idola i Električnog orgazma. Iste godine izlazi i solo album Šarla „Bistriji ili tuplji čovek biva kad...”. Po broju svirki bili su među najaktivnijim muzičarima u Beogradu...
Šarlo Akrobata, avangardni skup trojice mladih, talentovanih i nestašnih muzičara punih pozitivne energije, je ne samo doneo promenu u način razmišljanja o muzici, već je udahnuo duh 80-tih u celu Jugoslovensku kulturnu scenu.
Kao što to samo ponekad biva, Šarlo je postigao brz, do tada nezapamćen uspeh, a njihove pesme, i melodije i tekstovi, muzički spotovi vrlo brzo su poplavili kompletan Jugoslovenski medijski prostor.
Zajedno sa vršnjacima Električnim Orgazmom i Idolima, Šarlo Akrobata je doneo Novi Talas, na Beogradsku, i vrlo brzo Jugoslovensku muzicku i umetnicku scenu. Iako sam sastav nije postojao dugo, njihova ostvarenja su ostala veoma popularna u toku celih osamdesetih, a danas njihova muzika se sa pravom smatra obaveznom lektirom.

EKV - Hronologija
1982.
Milan i Koja se razilaze. Koja stvara grupu Disciplina kičme, a Milan, sa Gagijem i Vdom, Katarinu II. Sastavu se priključuju Margita-Magi Stefanović (klavijature) i Bojan Pečar (bas). Prvi koncert Katarine II bio je krajem 1982. u SKC-u, sa Partibrejkersima i U škripcu.
1984.
Izlazi album „Katarina II”; iz grupe odlaze Gagi i Vd, za bubnjevima je Ivan Fece Firči. Grupa menja ime u Ekatarina Velika - EKV.
1985.
Album „Ekatarina Velika”.
1986.
Album „S vetrom uz lice”. Umesto Firčija,za bubnjevima je Ivan Ranković.
1987.
Izlazi „19LIVE86”, album snimljen na koncertu u Zagrebu. Grupi se priključuje bubnjar Srđan-Žika Todorović (ex-Disciplina Kičme). Izlazi album „Ljubav”.
1989.
Album „Samo par godina za nas”. Bojan Pečar odlazi u London i svira za grupu "Mission". Umesto njega svira Dragiša Uskoković Ćima,a za bubnjevima je Marko Milivojević (ex-Partibrejkers).
1991.
Sedmi album EKV: „Dum dum”.
1993.
Poslednji album: „Neko nas posmatra”.

O Milanu Mladenoviću
Milan Mladenović rođen je 21. septembra 1958. godine u Zagrebu. Otac Spasa, oficir JNA, rodom je iz Kruševca, a majka Danica (rođ. Puharić) iz Makarske. Do svoje šeste godine Milan je živeo u Zagrebu, a zatim se preselio u Sarajevo, za koje je rekao:
„Sarajevo je verovatno mračno uticalo na mene. Bio sam strašno ratoboran, istinoljubiv, mali, ovolicki, i stalno sam se tukao sa starijima od sebe. Oni su me, naravno, mlatili i tako sam ja dolazio kući krvav, plačući, i to je trajalo tih šest, sedam godina koliko sam živeo tamo... Bio sam klinac sa naočarima i nosio tango-gitaru ispod miške. Odlazio sam na časove kod čuvenog Gari Garinče. Od njega sam naučio neke akorde. Posle sam se preselio u Beograd (1970). Stalno sam svirao, pravio neke pesmice. A onda, kad sam upoznao Gagija, nastalo je Limunovo drvo...”

Grupu su osnovali gitarista Zvonimir Đukić - Đule, pevač Goran Milisavljević, klavijaturista Đorđe Petrović, basista Predrag Popović i bubnjar Srboljub Radivojević u januaru 1986. Krajem iste godine izašao je prvi album benda, Van Gogh. Ubrzo nakon toga grupa prestaje sa radom.

Zvonimir Đukić je obnovio Van Gogh 1990. godine, i grupa izdaje singl "Gubiš me". Tokom 1991. pojavljuje se album Svet je moj, na kome je pored gitare Đukić preuzeo i ulogu pevača. Pored njega od originalne postave je ostao samo Srboljub Radivojević, a na albumu su svirali i klavijaturista Vlada Barjaktarević, basista Aleksandar Barać i veliki broj gostiju.

Na sledeća dva studijska albuma Strast (1993) i Hodi (1996) grupa je svedena na trio Đukić/Barać/Radivojević. Međutim, nakon toga Barać napušta grupu. 1999. godine izlazi album Opasan ples. Novi basista grupe postao je Dušan Bogović, ali i njega je ubrzo zamenio Dragan Ivanović. Krajem 2002. godine izašao je album DrUnder.

Nakon pauze od skoro četiri godine sedmi studijski album grupe Van Gogh, nazvan Kolo, pojavio se u prodaji 24. maja 2006.

2007. godine su osvojili MTV Adria nagradu za najboljeg regionalnog izvođača (Best Adriatic Act)

https://www.youtube.com/v/6U_JCykPHM8&hl=en&fs=1

Kontroverzni autor i jedan od najvećih mističara rock scene Branimir Džoni Štulić je rođen 11. aprila 1953. godine u Skopju. Otac mu je bio vojno lice tako da su seljakanja bila neizbežna popratna pojava profesije. Ključne godine odrastanja i afirmacije proveo je u Zagrebu, gde je studirao na Filozofskom fakultetu. U početku karijere često je nastupao sam, sa akustičnom gitarom i to pretežno po žurkama gde je izvodio svoje, ali i tuđe pesme raznih žanrova. U to vreme napisao je dobar deo pesama koje su se kasnije našle na ranim albumima Azre.

Prva grupa koju je osnovao se zvala Balkan Sevdah Bend. Činili su je dugokosi momci sa akustičnim gitarama i jedna pevačica. Svirali su sve, od Džonijevih pesama, preko sevdalinki, narodnjaka, do The Beatles. Vremenom se bend sve više okreće rocku, i kroz njega je prošlo mnogo muzičara.

Januara 1977. godine Džoni je odlučio da promeni naziv grupe u Azra. Ime je odabrano po pesmi Hajnriha Hajnea, a Azra znači devica. I pod novim imenom su česte promene u grupi tako da sezone '77. i '78. godine nastupa sa Jurom Stublićem, Jurijem Novoselićem, Marinom Pelajićem i Mladenom Juričićem. Jura i Džoni, kao dve jake autorske ličnosti, nisu mogli dugo da izdrže pod istim krovom, pa se čitava ekipa odvaja od Džonija i formira sastav Film. U to vreme Džoni postaje član Parnog valjka, ali ni ta kombinacija nije dugo potrajala, samo dve nedelje. Rezultati druženja su ostali zabeleženi na albumima Parnog valjka jer je Husein Hasanefendić Hus, lider grupe, imao običaj da obrađuje Džonijeve pesme. Tako su i nastale verzije "Jablan" i "Kad Miki kaže da se boji".

Vrativši se ideji Azre, Džoni za stalnog saradnika prihvata bubnjara Borisa Lajnera koji je u to vreme svirao sa grupom Haustor. Dugo su tražili adekvatnog basistu, tako da su se za prvi intervju slikali sa psom. Valjda da bi izgledali kao trio. Njih dvojica su snimili prvi singl sa pesmama "Balkan" i "A šta da radim". U studiju su im pomogli Zlatko Mikšić Fuma, basista Parnog valjka, prateće vokale pevao je Mladen Juričić, gitarista Filma, Husein Hasanefendić je svirao gitaru i obavio produkciju, a električnu violinu je svirao izvesni Relja. Debi singl pokreće prve pozitivne kritike. Pesma "Balkan" koju je Džoni napisao po povratku iz vojske, 1974. godine nosi u sebi sublimirane glavne odrednice njegovog autorskog senzibiliteta. Originalni tekst pesme vukao je na sevdah, ali ga je Džoni pod uticajem punka i novog talasa izmenio. Na te promene dosta je uticao prvi nastup Pankrta u Zagrebu. Azri se uskoro pridružio basista Mišo Hrnjak. Trio koji je snimio ključne ploče Azre bio je formiran. Džoni je nastavio sa svojom idejom partizanskog proboja, tako da je grupa tokom leta svirala po trgovima na moru kaleći se u direktnim kontaktima sa slučajnom ili namernom publikom.

Debi album snimaju u proleće 1980. godine a za producenta je odabran veteran Drago Mlinarec jer je Hus bio zauzet. Rezultat je u producentskom smislu bio mršav jer im se nisu podudarali senzibiliteti. Ipak, pesmama to nije mnogo naudilo pa se ta ploča smatra jednim od najjačih debija u YU rocku. Tokom dvanaest numera Džoni demonstrira praštave gitare, uticaj belog reggae zvuka (kao The Police u to vreme), uzvikujuće, gotovo bolno pevanje i tekstove sa temama koje dotadašnja scena nije poznavala. Ipak, shodno vremenu, Džoni je izbegao da snimi pesme sa jačim političkim temama, ostavljajući ih za sledeći album. Na debiju se našlo dosta ljubavnih pesama i čitava ploča je posvećena devojci Graciji, kojoj je napisao i upečatljivu, gotovo nervoznu baladu "Gracija". Kada je debi album stigao u prodavnice, publika je već uveliko znala sve pesme, tako da je na koncertima grupa odlično prolazila.

Dobar prijem prvog albuma otvorio je Azri vrata Jugotona i Džoni je krenuo sa prekrajanjem i dopunjavanjem pesama koje je ranije napisao, a velikom brzinom je pravio i nove. Džoni je već u to vreme ispoljio svoj naglašen individualizam, tako da je odbio da svira na predstavljanju zagrebačkih grupa u Domu omladine, organizovanih u paketu pod nazivom "Pozdrav iz Zagreba" januara 1981. godine. Nekoliko nedelja kasnije došli su u Beograd i tokom tri dana sa pet koncerata trijumfovali su u SKC-u.

Sledeći potez bio je singl sa pesmom "Lijepe žene prolaze kroz grad" otpevanom delimično u slengu. Ploču je producirao Hus, odsvirao je i solo na gitari u maniru britanske blues scene. Na B-strani našao se instrumental "Suzy F." za koji je Džoni imao tri verzije teksta, ali su odbačene jer je zvučalo "Kao da pjeva Aco Stojković na ljetnjoj bašti 1938. sa leptir mašnom" (citat Džonija).

Singl je ujedno bio najava za dupli album "Sunčana strana ulice". Producirao ga je sam Džoni što će kasnije redovno činiti. Među dvadeset četiri pesme uvrstio je neke iz najranijeg perioda. Ploču otvara vinjeta "041" kao uvod u priče koje slede. U ljubavnim pesmama "Ne reci mi dvaput", "Između nas", "Gospodar samoće", "Sunčana strana ulice", Džoni je nežan, muzički se oslanja na akustiku i novouvedene duvačke instrumente. Suprotno tome, političke pesme gotovo nekontrolisano su pokuljale. Od gorke "Užas je moja furka", preko tada aktuelnih "Poljska u mom srcu", "Kurvini sinovi", "Uvijek ista priča", Džoni je progovorio o temama o kojima se ustručavao da peva na debiju. Jugoton je jedino insistirao da se uz tekst pesme "Kurvini sinovi" dopiše da je upućena "imperijalizmu i hegemoniji", ma šta to značilo. Na ploči se prvi put našao jedan tekst koji nije Džonijev. Reč je o "Pit, i to je Amerika" koji je napisao Mile Rupčić za istoimenu monodramu. Jedna od najsnažnijih pesama je "Odlazak u noć" gde je u uobičajeno kabastoj verbalnoj formi Džoni opisao svoju urbanu paranoju. Radeći na albumu, trojka se homogenizovala, a veću pevačku ulogu dobili su i drugi članovi. Mišo Hrnjak je otpevao "Kad Miki kaže da se boji", a Lajner je bio podrška u pratećim vokalima. Na snimanju su gostovali: Miroslav Sedak Benčić, saksofon, Franjo Vlahović, truba i trombon, Nikola Šantro, trombon i Mladen Juričić, usna harmonika.

Posle turneje po Jugoslaviji, koja je trajala tokom leta i jeseni, Azra je u zagrebačkom klubu Kulušić oktobra 1981. godine održala sedam koncerata koji su snimani za trostruki živi album "Ravno do dna". Tih večeri definitivno su potvrdili status predvodnika. Džoni se na tim višečasovnim nastupima gotovo nije obraćao publici. Povremeno je u žaru svirke šutirao pojačala i tvrdoglavo je odbijao da izađe na bis. Snimak sa koncerta održanog 21. oktobra objavljen je na živom albumu marta sledeće godine. Ostvarivši želju da ponovo snimi neke stare pesme za koje je smatrao da su u studiju upropašćene, bazirao je program na tom materijalu. Ipak, predstavljene su i nove pesme: "Rođen da budem šonjo", "Nedjeljni komentar" (sa uputstvom da je posvećena lokalnim bogovima), "Prokleto ljut" i druge. Uoči izlaska ploče, Azra je održala sedam rasprodatih koncerata u beogradskom SKC-u. Tada je već izlazio na bis. Jedne večeri im se priključio Vlatko Stefanovski u pesmama "Balkan", "Lijepe žene prolaze kroz grad" i "Obrati pažnju na posljednju stvar". Publika ih je zvala opet, pa su na binu izašli svi članovi grupe Leb i sol sa Džonijem i zapržili "Slow Down" Claptona. Na živoj ploči je Azra reprezentativno predstavljena i prosto neverovatno deluje da su mesec dana uoči beogradskih nastupa bili na ivici raspada. Naime, pred koncert u Ljubljani došlo je do svađe pa je na bini Džoni razlupao gitaru i pojačalo. Sukob je brzo izglađen i oni su nastavili dalje.

Sledeći, dupli album "Filigranski pločnici" izlazi već juna iste godine. Na njemu su politički komentari još direktniji. "Tko to tamo pjeva" upućena je drugu Titu, "68" propalim revolucionarima, "Pavel" romantičnim revolucionarima, "Gorki okus" političkim prognanicima, tačnije nastala je povodom zabrane zbirke pesama "Vunena vremena" i hajke na autora Gojka Đoga. Ploča sadrži i ljubavne pesme "Volim te kad pričaš", "Kao ti i ja", "Ne prodajem nasmiješenog psa" u kojoj peva Lajner. Tu fazu rada zaokružuje singl "E pa što", posle koga grupa kreće silaznom putanjom.

Već januara 1983. godine Džoni u Frankfurtu snima ploču "Kad fazani lete" i to sam sa Lajnerom, jer je Hrnjak napustio grupu ali i muziku posvetivši se religioznoj sekti. Već zreo kao autor, Džoni grabi utabanom stazom što je najpreglednije u pesmama "Anđeli", "Plavi golub", "Nemir i strast", "Štićenik".

Slična je i sledeća ploča "Krivo srastanje" nastala sa Lajnerom godinu dana kasnije, takođe u Frankfurtu. Sem njegovih pesama tu je obrada stare narodne "Klinček stoji pod oblokom". Posle te ploče, Lajner ređe radi sa Džonijem. Paralelno delujući sa brojnim zagrebačkim sastavima, Lajner, basista Srđan Žljebačić Saher (ex Haustor) i gitarista Mladen Juričić (ex Film) formiraju grupu Vještice.

Posle ploče "Krivo srastanje", Džoni se preselio u Holandiju gde je snimio trostruki album "It Ain't Like In The Movies At All" na kome se nalaze nove, ali i puno starih pesama prepevanih na engleski.

Sledeću ploču "Između krajnosti" radi u Zagrebu sa Lajnerom, Jurom Pađenom (ex Grupa 220, Parni valjak, Aerodrom) i basistom Stivenom Kipom (Stephen Kipp) koji je sa njim došao iz Holandije. I na ovoj ploči ima dosta obrada, pretežno starih narodnih pesama, a kao najuspešnije se izdvaju "Adio Mare" Vlahe Paljetka i "Zadovoljština" po motivima "I Can Get No Satisfaction" The Rolling Stones.

Tokom 1987. godine ista ekipa je na turneji snimila četvorostruki živi album "Zadovoljština" koji se pojavio u bogatoj opremi. Uz booklet sa tekstovima svih pedeset pesama, dodata je i knjižica "Anonymous eprigrams" sa Džonijevim poetskim radovima. Na albumu se pored starih pesama, nalazi serija novih, ali to su pretežno obrade stranih autora.

Sledeći album je solistički, dupli "Balkanska rapsodija" i Džoni ga snima u Zagrebu 1988. godine uz producentsku pomoć Australijanca Teodora Janija (Theodore Yannie). Ploča je sklopljena po sličnom principu kao i prethodne. Štulić malo peva na engleskom, malo se dotiče makedonskog folklora, ali i domaće pop istorije. Tako je obradio pesmu "Traži mene" sastava S vremena na vreme. U to vreme, na svirke je sa njim kao tehničar išao Srđan Saher, pa su se na ploči našle dve pesme koje su potpisali on i Štulić. Jedna od te dve "Ti znaš da putujem s tim" se kasnije, pod nazivom "Prečesto" pojavila na albumu Vještica "Bez tišine!" (Plavi pilot 1991.).

Ploču "Balegari ne vjeruju sreći" Džoni je snimio početkom 1990. godine sa Sevdah Shuttle Bandom koji su činili Jura Pađen, Tomislav Šojat i Branko Knežević. Sa nje se izdvajaju obrade "Lilly Of The West" iz repertoara Boba Dylana koja je u Džonijevom prepevu dobila naziv "Usne vrele višnje", kao i "Leute moj" Tome Bebića. Štulić je efektan i u svojim pesmama "Voljela me nije nijedna" i "Meni se dušo od tebe ne rastaje". Posle koncerta na Hvaru 15. avgusta 1990. godine grupa prestaje da postoji.

Tokom sledeće godine Štulić u Sarajevu i Holandiji snima ploču "Sevdah za Paulu Horvat", ali se materijal na CD-u pojavljuje tek 1995. godine. U škrtoj produkciji, na nivou demo snimaka, tu se pored tradicionala "Jovano Jovanke", "Dimitrije sine Mitre" nalaze "Otac moga oca" na tekst Milovana Vitezovića, "Priča o kralju" na tekst Ljubivoja Ršumovića, "Partizan" iz repertoara Lenarda Koena i druge.

Veći deo 1991. godine Štulić je proveo u Beogradu a potom se vratio u Holandiju. U jesen 1995. godine opet je nekoliko meseci u Beogradu. Na Sajmu knjiga promoviše svoj prevod knjige "Božanska Ilijada", radi konačni miks nekih pesama koje izlaze na duplom disku "Anali", a izdavačka kuca Komuna postupno objavljuje njegove ploče na diskovima. Na CD-u "Balegari ne vjeruju sreći" koji je objavljen 1996. godine kao bonus su se nasle obrada "Moj galebe" A. Runjića iz repertoara Olivera Dragojevića i "Mokre ulice" koje je Džoni komponovao zajedno sa Dejanom Cukićem. Na snimanju te pesme, pored Štulića i Cukića, učestvovali su Dragan Mitrić, klavijature, Marija Mihajlović, vokal i Enes Mavrić, harmonika.

Tokom devedesetih i Croatia records je veći deo ploča Azre objavila kao reizdanja na CD-u. Štulićeve pesme su predstavljene u knjigama "Filigranski pločnici" (Azra music 1982.) i "Big Bang" (samostalno izdanje 1985.) u kome su svi tekstovi pesama od 1979. do 1984. godine kao i šest ranije neobjavljenih. U Antologiji rock poezije "Pesme bratstva i detinjstva" (Nova 1993.), Štulić je zastupljen sa dvadeset jednom pesmom. Spotovi i koncerti grupe objavljeni su na video kasetama: "Zadovoljština", snimak sa koncerta u zagrebačkom Domu sportova iz 1987. godine i "Klinček stoji pod oblokom" (Jugoton 1990.).


Diskografija:


singlovi:

"Balkan" / "A šta da radim" (Suzy 1979.)
"Lijepe žene prolaze kroz grad" / "Poziv na ples" / "Suzy F." (Jugoton 1980.)
"Đoni, budi dobar" / "Teško vrijeme" (Jugoton 1982. koncertni)
"E pa što" / "Sloboda" / "Gluperde lutaju daleko" (Jugoton 1982.)
"Nemir i strast" / "Doviđenja na vlaškom drumu" (Jugoton 1983.)

albumi:

"Azra" (Jugoton 1980.)
"Sunčana strana ulice" (Jugoton 1981. dupli)
"Ravno do dna" (Jugoton 1982. trostruki koncertni)
"Filigranski pločnici" (Jugoton 1982. dupli)
"Singl ploče 1979. - 1982." (Jugoton 1982.)
"Kad fazani lete" (Jugoton 1983.)
"Krivo srastanje" (Jugoton 1983.)
"It ain't like in the movies at all" (Diskoton 1986. trostruki)
"Kao i jučer - Singl ploče 1983. - 1986." (Jugoton 1987. kompilacija)
"Između krajnosti" (Jugoton 1987.)
"Zadovoljština" (Jugoton 1988. četvorostruki koncertni)

Džoni Štulić solo:

"Balkanska rapsodija" (Jugoton 1989. dupli)
"Balegari ne vjeruju sreći" (Jugoton 1990.)
"Sevdah za Paulu Horvat" (Komuna 1995. CD)
"Anali" (Komuna 1995. dupli CD)
"Blase" (Hi Fi Centar 1997.)

Tokom 1977. i 1978. godine basista Marino Pelajić, gitarista Mladen Juričić i bubnjar Branko Hromatko svirali su sa Džonijem Štulićem u grupi Azra. Zatim je Džoni pozvao pevača Jurislava Stublića (rođen 1953. u Sesvetskom Kraljevcu) koji je pre toga trebalo da peva u sastavu Aerodrom, ali je zbog dubokog glasa ispao iz kombinacije. Azra je sa Stublicem funkcionisala samo nekoliko meseci, a kada su se posvađali sa Džonijem, osnovali su krajem 1978. godine grupu Film. Kao uspomena na taj događaj ostala je Džonijeva pesma "Roll Over Jura" iz repertoara kasnijeg rada Azre. Filmu se pridružio saksofonista Jurij Novoselić koji je nastupao pod imenom Kuzma Videosax. I ostali su sebi nadenuli pseudonime: Jura Jupiter, vokal, Mario Baraccuda, bas i Max Wilson, gitara. Vrlo brzo grupa je u Zagrebu stekla respekt prvorazredne novotalasne klupske atrakcije.

Prvi veći korak imali su 1980. godine kao predgrupa na turneji Lene Lovič (Lena Lovich) po Jugoslaviji. Njihov prvi singl sa pesmama "Kad si mlad" i "Zajedno", kasnio je punih godinu dana jer su na omotu želeli sliku iz filma "Barbarela", ali je to ocenjeno kao nekomercijalno. U jesen 1980. godine pobeđuju sa pesmom "Neprilagođen" na Omladinskom festivalu u Subotici, a zatim kreće njihov strelovit uspeh. Uoči izlaska debi albuma "Novo! Novo! Novo!" 1981 godine, Hromatko odlazi u vojsku a na njegovo mesto seda Ivan Piko Stančić (ex Grupa 220, Time, Parni valjak). Prva ploča, koju je producirao Boris Bele iz Buldožera, donosi seriju urbanih, plesnih pesama sa jasnom porukom: "Neprilagođen", "Zamisli", "Radio ljubav", "Moderna djevojka", "Odvedi me iz ovog grada". Na manifestaciji Pozdrav iz Zagreba održanoj januara 1981. godine u beogradskom Domu omladine. Film je trijumfovao, a u to vreme sa njima je povremeno nastupao rock kritičar Dražen Vrdoljak koji je svirao organu. Sa Filmom se pojavio i na Omladinskom festivalu u Subotici 1981. godine. Nastupili su kao pobednici prethodne godine i izazvali pravi haos, jer je publika tokom koncerta masovno okupirala binu. Uoči toga, grupa objavljuje energičan živi mini LP snimljen u klubu Kulušuć 11. februara 1981. godine Ujedno, to je bila prva živa ploča snimljena u Kulušiću (u ovoj sali je kasnije niz sastava beležio svoj kontakt sa publikom). Ploču otvara šarmantna najava Dražena Vrdoljaka na početničkom francuskom jeziku, za kojom slede punokrvne "Neprilagođen", "Moderna djevojka", "Zamisli život u ritmu muzike za ples", "Kad si mlad" i "Zajedno" u mnogo boljim verzijama no stoje to u studiju zabeleženo. Leta 1981. godine Film i Idoli sviraju zajedničku turneju po jadranskoj obali, a Jugoton na kaseti objavljuje koncertni mini LP Filma i mini LP Idola.

Krajem godine u grupi dolazi do razmimoilaženja između Stublića i ostalih članova oko koncepcije nove ploče. Neslaganja dovode do dvomesečnog zastoja u radu. Konsolidovani, 1982. godine snimaju LP "Zona sumraka" ponudivši depresivnije viđenje života, možda inspirisani tadašnjim stalnim redukcijama struje. U novim temama obrađuju usamljenost, otuđenost u gradu, ubistva i probleme sa drogama. Uspešni su u pesmama "Zagreb je hladan grad" i "Krvariš oko ponoći", a na ploči su i dva instrumentala, od kojih je "Džems Bond" obrada teme iz istoimenog filmskog serijala koju su svojevremeno uvrstili i Selecter na svom debiju.

Pored Stublića, kao autori se potpisuju Juričić , Stančić i Novoselić. LP "Sva čuda svijeta" snimaju u Švedskoj, producent je Tini Varga, a ploča im donosi hitove "Kad budu gorjeli gradovi", "Sva čuda svijeta", "Istina piše na zidu", "Mi nismo sami", "Na drugoj strani neba", "Boje su u nama" Pelajić je tada u vojsci, pa bas svira Juričić. Zatim i Juričić odlazi u vojsku, pa ga na koncertima menja gitarista Robert Krkač Zanimljivo je da su pesmu "Mi nismo sami" snimili i članovi jedne švedske grupe pod nazivom "Have You Ever". Četvrti LP "Signali u noći" Film snima 1985. godine sa bubnjarom Draženom Šolcom i povratnicima Juričićem i Pelajićem, u produkciji koju su sami radili sa Nikom Van Edom (Nick Van Eede). I ta ploča im donosi koncertne favorite "Signali u noći", "Pjevajmo do zore", "Rijeke pravde", "Osmjesi". Na ploči su sarađivali Massimo Savić (gitara i prateći vokali), Davor Slamnig (gitara), Ljerka Šimara (harfa), Nikola Santro (trombon) i drugi. Paraleleno radeći sa Filmom, Juričić, Pelajić i Stančić formiraju grupu Le Cinema koja pretežno izvodi hitove stranih grupa novog talasa.

Dugogodišnje neusklađene muzičke ideje u okviru grupe, u proleće 1986. godine dovode do prestanka rada originalne postave Juričić nastavlja sa grupom Le Cinema, zatim formira Vještice, Pelajić jedno vreme svira sa Haustorom, a Novoselić formira grupu Dee Dee Mellovv i svira sa Disciplinom kičme.
Ploča "Sunce sja" izlazi 1987. godine pod firmom Jura Stublić i Film, a snimaju je gitarista Robert Krkač, basista Dario Kumerle, bubnjar Željko Turčinović i Bojan Goričanin, klavijature. U vokalnim deonicama gostuju Massimo Savić i Jura Pađen. Opredeljujući se za zvuk srednje linije, Jura snima pesme "Srce na cesti", "Ivana", "Dom", "Valovi ('68.-'77.-'87.)", "Sjećam se prvog poljupca". Na sledećem albumu "Zemlja sreće", dve godine kasnije, umesto Krkača i Turčinovića sviraju gitarista Deni Kožić, bubnjar Davor Vidiš, a kao gosti Laza Ristovski, Vlatko Stefanovski, Massimo Savić, gitarista Branko Bogunović, Davor Rodik i klapa Bonaca. Pored Jurinih pesama "Dobre vibracije" (sa citatom Beach Boys), "Doći ću ti u snovima", "Ljubav je zakon", tu je i "Uhvati vjetar" nastala na osnovu prepeva Zorana Miščevića i Silueta, a iz repertoara Donovana.
|
Tokom tih godina Jura često menja članove prateće grupe Film. Godine 1992. snima album "Hrana za golubove" na kojoj se nalazi antologijska "E moj druže beogradski", jedina pesma nastala tokom rata koja je bila prihvaćena sa obe strane fronta. Ostatak materijala su pored pesme "Bili cvitak" činili i ponovljeni snimci ranijih njegovih hitova, što je ukazivalo na kreativnu oseku. Dve godine kasnije objavljuje kompilacijski CD "Greatest Hits Vol 1" na kome su nove pesme "Nježno, nježno, nježnije" i cinična "Čikago", napravljena na muziku stare akcijaške "U tunelu usred mraka". Taj snimak je bez obrazloženja ležao šest meseci u diskografskoj kući Pred objavljivanje je jedan stih izbačen, ali je uprkos tome pesma bila zabranjivana na hrvatskim medijima. Pesmu "Čikago" Stublić je snimio sa Nikšom Bratošem (ex Valentino, Crvena jabuka) a u "Nježno" su gostovali klapa Grde|jni i Mladen Juričić. Na CD kompilaciji "Greatests Hits Vol. 2" našle su se i ponovo snimljene "Neprilagođen", "Moderna djevojka", "Boje su u nama", kao i nova "Lijepo, lijepo, neopisivo".

Diskografija

Singlovi
»Kad si mlad" / "Zajedno" (Suzy 1980.)
"Zamisli život u ritmu muzike za ples" / "Radio ljubav"(Helidon 1981.)
"Bojesu u nama"/"Istina piše na zidu" (Jugoton 1983.)

Albumi
"Novo! Novo! Novo! Još jučer samo na filmu a sada i u vašoj glavi" (Helidon 1981.)
"Film u Kulušiću - Live" (Jugoton 1981, mini LP koncertni)
"Zona sumraka" (Jugoton 1982.)
"Sva čuda svijeta" (Jugoton 1983.)
"Signali u noći" (Jugoton 1985.)
"Sunce sja" (Jugoton 1987.)
"Zemlja sreće" (Jugoton 1989.)
"Hrana za golubove" (Croatia Records 1992.)
"Greatest Hits Vol. 1" (Croatia Records 1994.)
"Greatest Hits Vol 2" (Croatia Records 1996.)

https://www.youtube.com/watch?v=OE9AJYx4xRo
https://www.youtube.com/watch?v=3iY2A-N4wVg&feature=related

Biografija
Vlado Georgiev, pjevač i kompozitor, rođen je 06. juna 1977. godine u Herceg Novom, a živi i radi u Beogradu. Pisao je pjesme za, sada pokojnog, Rođu Raičevića ("Sudnji dan", "Budi srećna s drugim"...), a sa zajedničkom duetskom pjesmom "Draga" osvojili su nagradu na festivalu "Pjesma Mediterana" u Budvi 1997. godine.

Vlado Georgiev je nastupao na festivalima širom zemlje i pravio pjesme za mlade pjevače zabavne muzike, strpljivo čekajući svoju pravu šansu. S njegovom pjesmom "Žena kao ti", puno uspjeha je imao mladi pjevač Željko Vasicć na festivalu "Budva 2001". Ujedno, Vlado piše tekstove, aranžmane, a
planira da izda i jednu knjigu svoje poezije.

U ljeto 2001. godine je u duetu sa Igorom Lazicem (bivši clan "Montenigersa"), otpjevao nagrađenu poletnu ljetnju pjesmicu "Tropski bar". Potom je izdao debi album "Navika" za diskografsku kuću "Goraton" iz Podgorice.
Pojavom albuma počela je i "vladomanija". Diskografi su bili
iznenađeni i zatečeni, jer je za samo mjesec dana "Navika" postala najtraženije izdanje pop muzike u zemlji. S albuma su se odmah izdvojili hitovi "Sama bez ljubavi", "Bolesni od ljubavi", "Zbogom ljubavi", "Reci mi da znam"... Dobio je i nagrade za muziku "Zlatni Melos", "Oskar popularnosti" i "YU-dani estrade", a u mnogim anketama proglašavan je najvećim muzičkim iznenađenjem, a njegov CD za najbolji
album godine.

Između dva albuma Georgiev je objavio singl "Anđele" koji je odmah postao hit i zauzeo vrhove top lista širom ex-YU.

Drugi album, "Žena bez imena", izišao je takođe u izdanju "Goratona" (kao i prvi). Nešto duže se čekalo na njegovo objavljivanje jer je Georgiev želio plasirati zaista kvalitetne pjesme i ne iznevjeriti publiku. Kako ima svoj studio, vodio je računa o svim pojedinostima. Uz audio CD izišao je i još jedan, multimedijalni (kao special edition) na kojem su prikazane scene iz backstagea, film o svemu što se dogadjalo od 2001. godine pa do izlaska CD-a, foto galerija by Dušan Ivanović, spotovi
"Anđele" i "Anđele" rmx, live izvedbe pjesama "Zbogom ljubavi",
"Anđele", "Lažni ljudi", "Reci mi da znam", "Sama bez ljubavi".

Svi dosadašnji spotovi urađeni su vrlo profesionalno i filmskom kamerom. U spotu za pjesmu "Anđele"(koji je promovisan u beogradskom hotelu "Hayat", na Vladin 26. rodendan), više je vođeno računa o ljepoti kadrova, a u ostalima o scenariju ("Žena bez imena", "Jedina", "Mi nismo mi"...).

Album "Žena bez imena" promovisan je u Beogradu
11./12. januara 2004. godine. Promocija je protekla uspješno i na
radost brojne publike završila živom svirkom koja je trajala do 6 sati ujutro. Nakon 10 dana uslijedila je promocija i u Podgorici.

Prvi beogradski solisticki koncert bio je 28. juna 2004. godine na
popularnom Tašu. To je samo prvi u nizu uspješnih nastupa u SiCG i šire. Ljeta 2007. izdao je single "Do svitanja" kojim najavljuje novi album.

Georgiev je veliki protivnik tabloida i borac za autorska prava

Više o albumima i promocijama na:
http://www.vladogeorgiev.com
http://www.goraton.com

Zlatan Stipišić Gibonni (Split, 13. august 1968. godine) je hrvatski muzičar i tesktopisac.

Karijeru je počeo kao pjevač splitskog hard-rock banda "Osmi putnik" nakon čijeg raspada i kratke karijere u "Divljim jagodama" surađuje s Dinom Dvornikom i Oliverom Dragojevićem. U tom razdoblju piše i komponuje neke od svojih najvećih hitova.

Gibonnijeva muzika (svojevrsna mješavina popa, etno i world muzike) je svojstvena po jedinstvenoj, melankoličnoj mediteranskoj atmosferi i intimnoj lirici. Njegove pjesme izvodili su brojni poznati hrvatski umjetnici, a na mnogim su prigodama osvajale prestižne muzičke nagrade.

Ubrzo je nakon njegovog prvog albuma nazvanog »Sa mnom ili bez mene« došlo do preokreta koji je promijenio cijelu njegovu buduću karijeru: Gibonni je napisao pjesmu »Cesarica« za Olivera Dragojevića. Danas bez sumnje možemo reći da je to hrvatski najveći pop hit svih vremena. Gibonni je odmah postao traženi kompozitor čije su pjesme bez iznimke postajale veliki hitovi. Na album »Noina arka« (1993. godine) uvrstio je pjesme "Zlatne godine", koju je napisao u saradnji sa Zrinkom Tutićem za istoimeni film, te "Mi smo prvaci" koja je proglašena himnom Hrvatskog olimpijskog saveza. Ovdje su i hitovi "Nek se dijete zove kao ja", "Dobri judi" i "Tebe nisam bio vrijedan". Samostalno nastupa s Brunom Kovačićem, a zatim formira grupu u sastavu: Gibonni, Bruno Kovačić, Renato Švorinić, Gordan Dorvak i Josip Andrić. U tom sastavu Gibonnijeva grupa snima dva albuma: »Kruna od perja« (1995.) i »Ruža vjetrova« (1997.) Premda u tom periodu Gibonni stvara svoje najljepše pjesme (Dvije duše, Ozdravi mi ti, Život me umorio, Lipa moja, Ovo mi je škola, Tempera, Ako me nosiš na duši, Ej vapore), tek nakon raspada te grupe i sa sljedećim albumima sazrijeva vrijeme za prva službena priznanja u obliku Porina. Time počinje komercijalnija Gibonnijeva faza koja polučuje velik uspjeh među širim masama i kritičarima.

Sljedeći Gibonnijev solo album »Judi, zviri i beštimje» (Dallas Records) objavljen je u februaru 1999. godine i bio je to u tom trenutku najprodavaniji album u Hrvatskoj i Sloveniji s osvojenih 7 Porina. Na njemu su objavljeni hitovi »Činim pravu stvar», »Projdi vilo« i »I ja ću budan sanjati«. 1999. i 2000. godine Gibonni je bio na turneji po Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini i održao je brojne velike koncerte (npr. u zagrebačkoj dvorani »Vatroslav Lisinski«). Poslije uspjeha s albumom »Judi, zviri i beštimje« objavljen je DVD, »Milenijski koncert«, snimljen u Hrvatskom narodnom teatru »Ivan pl. Zajc« u Rijeci, gdje su mu se, zahvaljujući novoj ISDN tehnologiji, pridružili brojni poznati gosti: Vlatko Stefanovski i klapa Cambi.

Gibonni drži rekord najposjećenijeg koncerta s koncertom održanim na zagrebačkom stadionu Maksimir pred 32.000 ljudi. Osnovao je fond za talentiranu djecu bez roditelja, objavio je knjigu pjesama na Brailleovom pismu pod nazivom »Dvije duše« čiji prihod od prodaje je bio namijenjen slijepim ljudima iz lokalne zajednice, a također je učestvova na brojnim dobrotvornim aukcijama.

Njegove je muzičke korijene lako pronaći jer je njegov otac, Ljubo Stipišić, vjerovatno najaktivniji arhivar hrvatskih tradicionalnih pjesama i cijenjeni etnomuzikolog.

Jedni od Gibonnijevih omiljenih umjetnika, klapa Cambi, objavili su 2001. godine album »Vrime od nedije« na kojem su u tradicionalnoj i jedinstvenoj hrvatskoj folk maniri obrađeni Gibonnijevi hitovi.

Gibonnijev dugo očekivani album »Mirakul«, objavljen je 16. oktobra 2001. godine i u nekoliko je dana postao najprodavaniji hrvatski album. Do danas je »Mirakul« prodan u više od 60.000 primjeraka (u Hrvatskoj i Sloveniji) i najprodavanije je izdanje u posljednje dvije godine. Brojne odlične kritike proglasile su »Mirakul« za najbolji album 2001. godine (što se proteglo i na 2002. godinu) s nekoliko pjesama koje već sada zauzimaju značajno mjesto u hrvatskoj muzičkoj historiji. Na »Mirakulu« se nalazi 13 pjesama na kojima učestvuje nekoliko međunarodno poznatih muzičara kao što su bubnjar Manu Katche, basisti Pino Palladino i Tony Levin, zvijezda world muzike Geoffrey Oryema, frontman italijanskog benda »Stadio« Gaetano Curreri i Vlatko Stefanovski.

Godine 2003. godine Zlatan Stipišić bio je UNICEF-ov ambasador dobre volje.

18. maja 2006. godine izašao je Gibonnijev album "Unca fibre (vodič za brodolomce i anđele čuvare)". 'Vrime je da se pomirim sa svitom' je pjesma koja je otvorila album 'Unca fibre' na kojima je Gibonni ostvario suradnju sa Goranom Barom te Mayom Azucenom u pjesmi Anđeo u tebi za koji je također snimljen spot. To nisu jedini dueti koje je Gibonni ostvario. Pjevao je sa Vannom (bivšom članicom skupine E.T.) u pjesmi Ja ću budan sanjatite Oliverom Dragojevićem u pjesmi U ljubav vjere nemam. Potrebno je napomenuti da je i Oliverovu Cesaricu napisao upravo Giboni. Koncertom na splitskim Gripama Gibonni je 20. oktobra 2006. godine po prvi put izveo kompoziciju - Evo me doma u duetu sa Mladenom Badovincem iz T.B.F-a. Uz već spomenute, na splitskim Gripama pridružile su mu se sestre Husar te su otpjevali pjesmu Anđeo u tebi.

Diskografija

* "Sa mnom ili bez mene", (Croatia Records, 1991.)
* "Noina arka", (Croatia Records, 1993.)
* "Kruna od perja", (Croatia Records, 1994.)
* "Koncert", (Croatia Records, 1995.)
* "Ruža vjetrova", (Croatia Records, 1996.)
* "Judi, zviri i beštimje", (Dallas Records/s.i.n.. 1999.)
* "24 Karata/18 Velikih", kompilacija, (Croatia Records, 1999.)
* "Mirakul", (Dallas Records, 2001.)
* "Svi moji punti kad se zbroje", (Box Set) (Dallas Records, 2003.)
* "Unca fibre (vodič za brodolomce i anđele čuvare)", (Dallas Records, 2006.)